Uđem u neku trolu kod Slavije, ne sluteći da sam markirana i na nišanu. Odmah mi u oči, ne znam zašto, padne jedna Romkinja (stara trideset -- trideset pet godina), koja se užurbano (iako ne beše neke gužve) primicala srednjim vratima (kanda kani na sledećoj stanici da izađe). Stade s moje desne strane i spreda me zagradi uhvativši se za šipku s busplus aparatom. Na trenutak pažnju mi privukoše njeni izmanikirani nokti (u tom trenu nisam bila svesna koliko su joj dugi prsti). Sledećeg trenutka shvatih da se pred vratima stvorila nezgodna gužva i (sam mi bog reče) odlučih da spustim ranac s leđa i proturim ga napred. (I inače sam na oprezu. Zato sam i propustila pun autobus, nikad toliko ne žurim... U životu sam imala nekoliko bliskih susreta s manijacima, pa sad čim me nešto takne, ja se štrecnem i odmah gledam je li nečija torba ili ruka. Slobodno budite paranoični, jednom ćete biti u pravu, kao ja juče.) Činila sam to lagano, bez žurbe i iz čiste predostrožnosti. Kako se ranac pomaljao s prednje strane, videh da je na njemu sivi šal, ali sam tek naknadno promislila o tome (ranac je bio na mojim leđima, vlasnica šala kraj mog desnog boka). Krajičkom oka više sam osećala no videla kako me žena netremice gleda, ne pokušavajući šal da skloni. Sad prepostavljam u kakvoj je panici bila. A jasno mi je i da se grdno razočarala kad stisnuh ranac ispred sebe. U sledećem momentu ukaza se slobodno sedište i ja sedoh.
Intuicija mi nije dala mira. Kad uvideh da žena koja se već na Slaviji tiskala do vrata nije izašla na narednoj stanici, upališe mi se dodatne lampice. Posmatrala sam je. Doterana prosečno, pristojno izgleda. Ali nešto mi je brkata i čudna pogleda, izgleda kao neka muljara. A sva se pošljopila, što kaže narod, pola što je ostala bez plena, pola što nije znala da li ja znam i šta ću da preduzmem. Na korak od nje stajala je druga Romkinja, ne starija od osamnaest, u nekom plavom kaputu, čini mi se, i sa čojanim šeširom navučenim na oči. Da, caka je u tome da obe ne izgledaju sumnjivo, već kao dame (a džaba, kad ispod šešira tupavost zjapi) -- to olakšava posao. Sklopiše mi se kockice. Starija se progura i usput mi ranac prekrije šalom, kako bi mlađoj obezbedila povoljne uslove za rad. Hm, sa mnom nisu imale sreće, a ja sam je imala više no pameti (nije to prvi put). Vraćala sam film unazad. Kanda su se obe u isto vreme ka meni progurale. A sad su stajale na po koraka jedna od druge i tobože se nisu poznavale. Hm, loše im je formirana jedinica, nije trebalo da obe budu tamnopute. Da su bledolike, pa ima ih ihahaj, pun autobus. Ali njih dve... kraj istih vrata, progurale se u isto vreme na Slaviji i nijedna nije izašla kod Beograđanke.
Gledam onu stariju, ona gleda nekud neodređeno, ali ko pokisla, i uvija ustima. Iscerih se u sebi. Sad, snajka, možeš do sutra brke da sučeš, ne uspe da ih omastiš. Razumem, nije lako pomiriti se s tim da si ostao praznih šaka (aj da je na ovoj zimi ne ostavljamo baš kratkih rukava).
Intuicija mi nije dala mira. Kad uvideh da žena koja se već na Slaviji tiskala do vrata nije izašla na narednoj stanici, upališe mi se dodatne lampice. Posmatrala sam je. Doterana prosečno, pristojno izgleda. Ali nešto mi je brkata i čudna pogleda, izgleda kao neka muljara. A sva se pošljopila, što kaže narod, pola što je ostala bez plena, pola što nije znala da li ja znam i šta ću da preduzmem. Na korak od nje stajala je druga Romkinja, ne starija od osamnaest, u nekom plavom kaputu, čini mi se, i sa čojanim šeširom navučenim na oči. Da, caka je u tome da obe ne izgledaju sumnjivo, već kao dame (a džaba, kad ispod šešira tupavost zjapi) -- to olakšava posao. Sklopiše mi se kockice. Starija se progura i usput mi ranac prekrije šalom, kako bi mlađoj obezbedila povoljne uslove za rad. Hm, sa mnom nisu imale sreće, a ja sam je imala više no pameti (nije to prvi put). Vraćala sam film unazad. Kanda su se obe u isto vreme ka meni progurale. A sad su stajale na po koraka jedna od druge i tobože se nisu poznavale. Hm, loše im je formirana jedinica, nije trebalo da obe budu tamnopute. Da su bledolike, pa ima ih ihahaj, pun autobus. Ali njih dve... kraj istih vrata, progurale se u isto vreme na Slaviji i nijedna nije izašla kod Beograđanke.
Gledam onu stariju, ona gleda nekud neodređeno, ali ko pokisla, i uvija ustima. Iscerih se u sebi. Sad, snajka, možeš do sutra brke da sučeš, ne uspe da ih omastiš. Razumem, nije lako pomiriti se s tim da si ostao praznih šaka (aj da je na ovoj zimi ne ostavljamo baš kratkih rukava).
A ne bi se mnogo ovajdile. Ranac mi beše pun blaga, ali isključivo intelektualnog. Da beše pola sata pre i da su me sačekale kod Hrama, još bi i namakle hiljadarku. No u novčaniku mi sva dokumenta. Kad kažem dokumenta, ne mislim na kreditne kartice (to ne posedujem), već: karta za prevoz, za biblioteku, lična karta, peronska, kartice za knjižare... i to je uglavnom to. Grdno bih se izmaltretirala (a bogami i naplaćala) dok sve to ponovo "povadim".
Tek kad na Terazijama kretoh da izađem, videh da mi je ranac dvadesetak centimetara otvoren. I tad mi noge klecnuše, od pomisli da je nešto moje zamalo dopalo u ruke tuđinu. A stvarno bi se razočarale... Novčanik uglavnom gurnem skroz pozadi, iza gomile literature. Zamislite onu malu (koja verovatno nije imala kad da se školuje, odmah završila ovaj zanat: leva ruka -- desni džep, desna ruka -- crveni ranac...) kako izvlači skripta, poeziju Vaska Pope. Još jednom turi ruku u nadi da će napipati šta traži, a kad izvuče... Opa, opet Popa! Vrati mi moje krpice (natrag u ranac), vrati kad ti lepo kažem!
Da sam odmah zasigurno sve skontala, pa da im poželim srećan rad. I da pitam: jeste li se umorile? A sudeći po onome što sam naknadno saznala, dobro su se (o)znojile (i radeći i strahujući). Izgleda da su ceo dan bile vredne. Ispostavilo se da su ranije tog dana već imale sreće. Mene oko pet nisu uspele, ali su oko dva opljačkale majku moje prijateljice. Šesnaest crvenih -- malo li je (za minut-dva straha).
Moj otac je gotovo čitav radni vek proveo na Slaviji. I poznavao je, kaže, grupu nekih džeparoša, svraćali u radnju. Sve mu trikove poverili. Kad vidiš nekog, kaže mi tata, u leto s jaknom preko ruke, da znaš da ti je novčanik u opasnosti. Viđao ih tata u busu, dok "rade", pa, seća se sad, sramota njega, sramota njih. Stakloresce nisu dirali. A jednom samo desilo se da se namerače na tatinog prijatelja, takođe poznanika. I čovek ih upita: gde mene nađoste? A oni, izvinjavajući se, izjaviše: jebiga, brate, gužva (a šmekaju samo torbe i džepove, ne mare za lica).
Tek kad na Terazijama kretoh da izađem, videh da mi je ranac dvadesetak centimetara otvoren. I tad mi noge klecnuše, od pomisli da je nešto moje zamalo dopalo u ruke tuđinu. A stvarno bi se razočarale... Novčanik uglavnom gurnem skroz pozadi, iza gomile literature. Zamislite onu malu (koja verovatno nije imala kad da se školuje, odmah završila ovaj zanat: leva ruka -- desni džep, desna ruka -- crveni ranac...) kako izvlači skripta, poeziju Vaska Pope. Još jednom turi ruku u nadi da će napipati šta traži, a kad izvuče... Opa, opet Popa! Vrati mi moje krpice (natrag u ranac), vrati kad ti lepo kažem!
Da sam odmah zasigurno sve skontala, pa da im poželim srećan rad. I da pitam: jeste li se umorile? A sudeći po onome što sam naknadno saznala, dobro su se (o)znojile (i radeći i strahujući). Izgleda da su ceo dan bile vredne. Ispostavilo se da su ranije tog dana već imale sreće. Mene oko pet nisu uspele, ali su oko dva opljačkale majku moje prijateljice. Šesnaest crvenih -- malo li je (za minut-dva straha).
Moj otac je gotovo čitav radni vek proveo na Slaviji. I poznavao je, kaže, grupu nekih džeparoša, svraćali u radnju. Sve mu trikove poverili. Kad vidiš nekog, kaže mi tata, u leto s jaknom preko ruke, da znaš da ti je novčanik u opasnosti. Viđao ih tata u busu, dok "rade", pa, seća se sad, sramota njega, sramota njih. Stakloresce nisu dirali. A jednom samo desilo se da se namerače na tatinog prijatelja, takođe poznanika. I čovek ih upita: gde mene nađoste? A oni, izvinjavajući se, izjaviše: jebiga, brate, gužva (a šmekaju samo torbe i džepove, ne mare za lica).
Koristite li gradski prevoz (recimo trolu od Slavije ka Terazijama, kao
ja juče), otvorite četvore oči, a stiskajte torbu uza se. Klonite se
gužve i sumnjajte u one koji vam nisu sumnjivi! Prijatna vožnja!
Нема коментара:
Постави коментар