понедељак, 27. фебруар 2017.

Sve isto čeka

Nedavno se majka kod lekara srela s nekim čovekom i ispričala se ko s rodom rođenim. (Čekaonice u zdravstvenim ustanovama nekad su ti bolje od kafana: vidiš koga davno nisi video, porazgovaraš i nasmeješ se bolje no u rođenoj kući, nema one kafanske buke i galame, a niko ti dinara ne traži.) Zna nju, zna joj i svekra (pokojnog), imaju neke zajedničke rođake, za koje se interesovao... Ali majka ne zna ko je on, što mu nije rekla.
Kad ga kasnije kod kuće opisa, ja sam ga smesta identifikovala (eto, imam izuzetne detektivske sposobnosti... a i neki dan pre sam ga srela, pa se sad dosetila).
A majka u čudu: jao, pa zar je moguće da je Pera Perić (tako ćemo ga zvati) toliko ostario?! Kako je TOO bio lep čovek! (A jeste, zaista.)
Nasmejah se, malo i podrugljivo. Pa nije Pera Perić imun na starost. Vreme onaj zub vazda brižljivo oštri, pa ko besan pas kida i dere sve redom, nije gadljiv ni na lepe ni na pametne. Nikakve obzire nema i ni za kakav mito ne mari: je li ko rođen, lep ili grdan, naposletku mora da ostari. (A tamo smrt te strpljivo čeka; pre ili kasnije svak joj padne šaka, protiv nje nema ni metka ni leka.)

Нема коментара:

Постави коментар