Maša mi malopre saopšti: tata i ja smo kupili mami neko cveće (ljubav, ah, ljubav), roze i zeleno. I zeleno, zadivih se? Pa zeleni su listići, kaže Maša (kao da je igde videla drukče; doduše, ima nekih bordo). A nije veštačko, još reče, da slučajno ne pomislim (zna da ga prezirem). Kupili ste joj buket, pitam. U nekoj kutijici, kaže Maša. Aha.
Da li se mama oduševila, pitam, tek onako, iz pristojnosti. A mama je htela neki džemper (samo je, valjda, nisu pitali), u Mašinom glasu osećalo se razočaranje.
Da li se mama oduševila, pitam, tek onako, iz pristojnosti. A mama je htela neki džemper (samo je, valjda, nisu pitali), u Mašinom glasu osećalo se razočaranje.
U pozadini čuh sestru kako se kliberi. Praktična žena; od cveća (naročito rezanog) nema neke vajde (i mora, kad-tad, da uvene; ja, recimo, takođe ne volim poklone koji imaju rok trajanja... a, da budem iskrena, nema ko ni da mi poklanja).
Нема коментара:
Постави коментар