Poslednjih meseci čitali smo o mnogim nesebičnim i požrtvovanim medicinskim radnicima. Takvima treba skinuti kapu i pokloniti se do zemlje. Ali, nažalost, u svakom žitu ima kukolja. Bitno je to pomenuti i trebiti, kako kukolj ne bi preovladao.
Nakon perioda u kom nije radio, čovek se vratio na posao. A radno mesto mu rizično, može se reći: radi u prodavnici -- em kontaktira s gomilom kupaca, em vazda prebrojava i slaže novčanice. Već kroz nekoliko dana osetio je prve simptome bolesti: pored temperature, poprilično je i kašljao. Odmah se javio u mladenovačku kovid bolnicu, očekujući da bude testiran. Međutim, na osnovu analize krvi zaključeno je da nema koronu, pa su, navodeći raznorazne izgovore, odbili da ga testiraju. Uslov da se testiranje ipak obavi bio je da to zahteva izabrani lekar pacijenta. A svi znamo da se pacijenti kod kojih se sumnja na kovid ne mešaju s ostalima. Odgovoran čovek ne izlaže druge opasnosti. Utoliko je čudnije da takav predlog potiče od medicinskih radnika. Čovek je tako ostao kod kuće, netestiran i bez dijagnoze.
Tih dana njegova supruga se, nakon skoro dva meseca pauze, takođe na posao u fabrici. Osetivši grebuckanje u grlu i izmerivši manju temperaturu, koju su nakratko imala i deca, u petak se javila u kovid ambulantu, ali sopotsku. Analiza krvi ukazivala je na inficiranost kovidom, što rezultat testa treba, ali ne mora, da potvrdi. U ponedeljak ujutru vesti su bile nepovoljne, ali očekivane. Komunikacija s medicinskim osobljem, kako u ambulanti, tako i u hitnoj pomoći, bila je ljudska, precizna i jasna. Za manje od dva sata došli su po nju, opremljeni po propisu, zaštićeni od glave do pete, u skafanderima ko kosmonauti, baš kako smo slušali i gledali na televiziji. (U kolima su s njom bila još tri pacijenta: baba, deda i unuk. Uzgred, ovih dana u našem mestu broj obolelih se povećao. Nećemo ovom prilikom o tome ko sve za to snosi odgovornost.) Na Infektivnoj klinici, uz ostale analize, snimili su joj pluća i uočili neku malecku promenu. Smeštena je u KBC "Zvezdara", gde se i sad nalazi.
Konačno su i članovi porodice morali biti testirani, u onom istom domu zdravlja gde su desetak dana ranije odbili da testiraju po svoj prilici prvozaraženog u porodici. Da su adekvatno reagovali na vreme, možda bi žena i deca ostali nezaraženi. Jutros su stigli rezultati, a otac i deca upućeni na Infektivnu. (Deda i baba, koji su od početka vanrednog stanja i preporučene izolacije disciplinovani i na odstojanju od ukućana -- negativni su. Po tome sudite da li je odstojanje i izbegavanje kontakta najbolja preventivna mera.)
I laicima je jasno da se inficirani ne prepuštaju sebi i sopstvenoj savesti. Ali radnicima u mladenovačkoj kovid bolnici očito nije bilo. Pošto je obavešten o rezultatima testova, otac je pozvan da u kovid bolnici preuzme upute. Do Infektivne klinike rekli su da vozi sam, da se snađe. Nejasno je da li je ta snalažljivost podrazumevala angažovanje pašenoga, koji bi vozeći onda ugrozio sebe, svoju porodicu i ko zna koga još. Možda je trebalo da sednu u autobus i zaraze još nekoliko sugrađana? Nerazumno je očekivati da se odvezu sopstvenim kolima. Ako bi i uspeli da ih parkiraju nadomak bolnice, ne mogu očekivati da kola tu ostanu svih onih dana koje će možda morati da odleže u pidžamama. Na stranu sve to, ključno je, što svi mi znamo, da se zaraženi pacijenti transportuju na određen i siguran način. Ugrožavanje bezbednosti i odstupanje od uobičajene procedure nikako se ne očekuje od medicinskih radnika. Uostalom, kako je moguće da se u medicinskim ustanovama dva susedna mesta (kao i u bilo kom u Srbiji) različito (a pogotovo nerazumno) postupa?!
Kad stvari u ovoj zemlji ne funkcionišu kako treba i kad čoveku gori pod nogama najbrže se do rešenja dolazi gradacijskim povezivanjem prijateljstava. Nazoveš Miku, Mika nazove Žiku, Žika Lazu (koji je na ili pri vrhu piramide)... a Laza pozove dom zdravlja, verbalno lupi šakom o sto i podvikne ili im ... sve po spisku (zavisno od toga ko je Žika ili Mika). Nažalost, u našoj zemlji to je često jedini način da nesavesne službenike nateraš da obavljaju svoj posao.
Deca su s ocem smeštena u KBC "Dragiša Mišović". (Koliko ova epidemija jenjava jasno je po činjenici da tamo za oca nije bilo mesta. Prihvatio je stolicu, da ga od dece ne razdvajaju, ali su deca legla u jedan krevet, prepustivši njemu drugi.)
Sreća u nesreći je što svi članovi ove porodice nisu imali jače i ozbiljnije simptome, što se dobro osećaju. Sreća je što je, verovatno, ovaj virus sad slabiji no pre dva meseca, što medicinski radnici sad imaju nekog iskustva i predstave s kakvim se neprijateljem bore, pa znaju koje oružje ima iole efekta, a i što bolnice nisu prebukirane i bolničari pod prvobitnim stresom.
Kovid je i dalje među nama. Od savesti, etike, ljudskosti, empatije nekad ni traga ni glasa.
Нема коментара:
Постави коментар