Ako hoćeš da vidiš kakav je neko čovek, daj mu vlast. Ili sačekaj da zavlada neka epidemija i samo gledaj. To ti je kao sito za ljudskost i neljudskost, za žito i kukolj.
Ljudski je da se čovek u velikoj opasnosti uplaši za sebe i svoju porodicu. Razumno je biti oprezan i štititi se. Ali je neljudski osuđivati nekog zbog ma koje bolesti: recimo zato što je HIV ili kovid pozitivan. (No, što kaže moja drugarica, ovde prevrću očima i kad vide debelu osobu. Već to je dovoljno da izazove i mržnju i diskriminaciju.)
Vest da im je koleginica pozitivna na kovid-19 izazvala je u fabrici totalnu pometnju i paniku. Žene su siktale i bacale anatemu na inficiranu (tad već na Infektivnoj klinici, a s posla odsutnu od dana testiranja). Kao da čovek može znati da je nosilac virusa. (Virus nije vaška, kojoj se i može ući u trag.) Najglasnije u osudi bejahu one s kojima inače nema nikakav kontakt, s kojima se ne trpi i zaobilazi u širokom luku, a i u pogonu su među njima opipljive barijere u vidu polica i ogromnih stolova.
Kad ih je šef poslao na testiranje, na vratima su se zaglavili: recimo (jer nećemo reći kako je stvarno bilo, već slikovito) žena kojoj je majka rođena u istom selu gde i inficirana, čovek koji je s inficiranom sarađivao pre tri meseca, na početku epidemije, žena kojoj je baba u svojoj mladosti sušila veš na istoj žici, čovek koji se s prozora jednom video na ulici, žena koja je lane letovala u istom mestu i sunčala se na istoj plaži, mesec dana kasnije... Besmislenost tih reakcija najbolje ilustruje šala jednog meštanina: Idem kući da se kupam, ja sam s njom sedeo u četvrtom razredu.
Kad ih je šef poslao na testiranje, na vratima su se zaglavili: recimo (jer nećemo reći kako je stvarno bilo, već slikovito) žena kojoj je majka rođena u istom selu gde i inficirana, čovek koji je s inficiranom sarađivao pre tri meseca, na početku epidemije, žena kojoj je baba u svojoj mladosti sušila veš na istoj žici, čovek koji se s prozora jednom video na ulici, žena koja je lane letovala u istom mestu i sunčala se na istoj plaži, mesec dana kasnije... Besmislenost tih reakcija najbolje ilustruje šala jednog meštanina: Idem kući da se kupam, ja sam s njom sedeo u četvrtom razredu.
Potpuno paradoksalno, najbliža koleginica, koja je s obolelom jela iz istog tanjira i imala najviše razloga da se zabrine za svoje zdravlje, našla se u ulozi braniteljke, suprotstavljajući se većini. I kad mi sestra ozdravi i vrati se na posao, verujem da će većina kolega držati mnogo veću distancu od one preporučene. Što, ruku, na srce, čovek može samo da poželi.
Ne bih volela da mi se kraj nekih ljudi sloši. Znao je Bokačo o čemu u Uvodnoj priči Dekamerona piše. Ali kovid nije kuga, dragi sugrađani i zemljaci! A 21. vek je, ne 14. Medicina je kanda donekle uznapredovala. Ljudskost je i dalje igla u plastu sena.
Нема коментара:
Постави коментар