Moji sestrići i ja danas u seoskoj prodavnici uzesmo jedno pivo, dva litra mleka i pet sladoleda. Prodavačica otkuca, pa tresnu najlon kesu da se otvori i poče u nju da trpa, pre nego što stigoh da joj kažem: Nećemo kesu!
"Ali kako ćeš?", pogleda me upitno, još ne odustajući.
"U ruke", rekoh. (U džepove, u zube, u dekolte... šta se koga tiče?) "Mleko ćemo ostaviti u kola."
"Ne naplaćujemo", podiže obrve upitno, kontajući valjda da se stiskam za dva dinara i da će me ta činjenica navesti da se predomislim.
Objasnih joj da se iza mog postupka krije nešto mnogo vrednije: ljubav prema životnoj sredini i ekološka svest.
"Nebitno što se ne plaća, mi te kese ne uzimamo već godinama."
"Pa pametno", odmahnu glavom ona. To joj, očito, nije palo na pamet. A i otkad radi, sigurno se nije srela s takvom budalom.
Нема коментара:
Постави коментар