Kad je Staša u zoru ušetala u sobu, uspentrala se na krevet i uglavila između Maše i mene, jedva sam još nešto malo dremnula. Od pet oka nisam sklopila, pa konačno oko šest lagano otvorih vrata i izađoh na terasu.
Stolicu primakoh bliže suncu (da za koji metar smanjim među nama rastojanje od onih sto pedeset miliona kilometara) i sedoh, ne skrivajući se pred njim kao obično. Kako beše još pomalo prohladno, rado sam mu upućivala pozdrav. A sunce se, pretpostavljam, mrštilo gledajući me i gunđalo: Tako čupava i krmeljiva, koji me đavo i pozdravljaš! Svet je pun napućenih i naguženih, obnaženih žena, opruženih po plažama; bolje na njh da spustim pipke.
Malo sam glavu zabacivala na naslon, i kosu preko lica (da me ipak štiti). Malo spuštala pogled na pločice koje je zet nedavno postavio, razmišljajući o (be)smislu života. Preko pločica, u pravcu severozapad-jugoistok milela je neka buba. Setila me na onu Petrovićevu vašku što u Danu šestom tako nekako prelazi na novinskom listu preko Berlina.
Sunce me uspavljivalo, koliko i svinje koje su u voćnjaku glasno krckale opale žute džanarike. Dve mačke su džedžale u ćošku terase i bile na oprezu.
Nakon desetak minuta sestra virnu na vrata, da slučajno neko dete nije šmugnulo. Skoro se setila, dete je već moglo da bude na putu za Dimitrovgrad, recimo. Šta radiš, zaprepasti se. Sedim, rekoh, ne mogu da spavam. Ti si luda, reče ona. Možda, ali to nije razlog da ne sedim ovako rano na terasi sama, sama na čitavom svetu.
Još po sata sedela sam prepuštena suncu i mislima. Volela bih da imam jednostavnost, mir i posvećenost ovih svinja, što se iza stare tarabe slade okruglim šljivama. Probudiš se u zoru, pa u hladu grickaš to što ti pod noge pada i srećan si. Ne želiš više od onog što imaš, raduješ se svemu što život pred tebe baca. Briga te što su u susednom voćnjaku šljive krupnije i slađe.
Voliš baš to što imaš, baš to što si. I ne razmišljaš o tome da si svinja, ne želiš da budeš tigar ili antilopa. Sve(ga) ti je potaman. Svet je pun gnjilih voćki, još ako se nađe kakva blatnjava bara, u nju da se bućneš, pa da koji put zadovoljno grokneš... tiho, od miline, a ne da se čuje na Instagramu i Fejsu.
Ko se istinski životu raduje, ne žudi da mu to masa lajkuje. Što više sreće je u tebi, manje je potrebe da se o njoj šire priče: istinski srećan si nasamo, ne kad ti gomila kliče.
Stolicu primakoh bliže suncu (da za koji metar smanjim među nama rastojanje od onih sto pedeset miliona kilometara) i sedoh, ne skrivajući se pred njim kao obično. Kako beše još pomalo prohladno, rado sam mu upućivala pozdrav. A sunce se, pretpostavljam, mrštilo gledajući me i gunđalo: Tako čupava i krmeljiva, koji me đavo i pozdravljaš! Svet je pun napućenih i naguženih, obnaženih žena, opruženih po plažama; bolje na njh da spustim pipke.
Malo sam glavu zabacivala na naslon, i kosu preko lica (da me ipak štiti). Malo spuštala pogled na pločice koje je zet nedavno postavio, razmišljajući o (be)smislu života. Preko pločica, u pravcu severozapad-jugoistok milela je neka buba. Setila me na onu Petrovićevu vašku što u Danu šestom tako nekako prelazi na novinskom listu preko Berlina.
Sunce me uspavljivalo, koliko i svinje koje su u voćnjaku glasno krckale opale žute džanarike. Dve mačke su džedžale u ćošku terase i bile na oprezu.
Nakon desetak minuta sestra virnu na vrata, da slučajno neko dete nije šmugnulo. Skoro se setila, dete je već moglo da bude na putu za Dimitrovgrad, recimo. Šta radiš, zaprepasti se. Sedim, rekoh, ne mogu da spavam. Ti si luda, reče ona. Možda, ali to nije razlog da ne sedim ovako rano na terasi sama, sama na čitavom svetu.
Još po sata sedela sam prepuštena suncu i mislima. Volela bih da imam jednostavnost, mir i posvećenost ovih svinja, što se iza stare tarabe slade okruglim šljivama. Probudiš se u zoru, pa u hladu grickaš to što ti pod noge pada i srećan si. Ne želiš više od onog što imaš, raduješ se svemu što život pred tebe baca. Briga te što su u susednom voćnjaku šljive krupnije i slađe.
Voliš baš to što imaš, baš to što si. I ne razmišljaš o tome da si svinja, ne želiš da budeš tigar ili antilopa. Sve(ga) ti je potaman. Svet je pun gnjilih voćki, još ako se nađe kakva blatnjava bara, u nju da se bućneš, pa da koji put zadovoljno grokneš... tiho, od miline, a ne da se čuje na Instagramu i Fejsu.
Ko se istinski životu raduje, ne žudi da mu to masa lajkuje. Što više sreće je u tebi, manje je potrebe da se o njoj šire priče: istinski srećan si nasamo, ne kad ti gomila kliče.
Нема коментара:
Постави коментар