Ljutila se što smo Mia, Maša i ja išle u Muzej iluzija bez nje. I juče navalila da je vodim, a već pada veče.
Hajdemo u šetnju, pokušavam da joj skrenem pažnju. Hajdemo tamo, hajdemo ovamo... Jok. Ona je odlučna: Ne, hoću u Muz muzej (tako njoj zvuči muzej iluzija). Znaš da je to u Beogradu, pitam. Znam, obrecnu se ona. Daleko, kažem, sutra ćemo. Niije, odmah brizne u plač, saad.
Hajdemo, rekoh, ne mogući više da slušam tu dreku. Ona trotinetom, pa dokle stignemo. I Ignjat nam se, uz njeno dopuštenje, pridružio. Stigli smo do kraja sela, gde nam, srećom, iskrsnu neko mače na putu. Pa mi njega, srećom, spasemo. I na Muz muzej zaboravimo.
Nek te vodi mama, i to sam joj predlagala. Ne, rekla je, samo deca idu u Muz muzej... I pre no što stigoh da upitam, ona me pogleda, doseti se, pa dodade: I tetke.
Neka su vrata, misli, za odrasle zatvorena. Samo je tetka-tetka, a mama je odrasla žena.
Nek te vodi mama, i to sam joj predlagala. Ne, rekla je, samo deca idu u Muz muzej... I pre no što stigoh da upitam, ona me pogleda, doseti se, pa dodade: I tetke.
Neka su vrata, misli, za odrasle zatvorena. Samo je tetka-tetka, a mama je odrasla žena.
Нема коментара:
Постави коментар