Načuvši onaj alarm, klepih hitro telefon, da smesta prestane da mi ide na nerve. (Legla sam u jedan, aman, imaj milosti!)
Oči otvorih, s mukom, tek nakon nekoliko minuta. I jedva se pridigoh. Ko da me voz pregazio. A nije što sam juče išla na vežbe. Neispavana sam, brate. Dan kratak, nemam kad da spavam. A i život, ne mogu da ga traćim.
A puut me zove, puut me zove, u čitaonicu se mora... Navučem se nekako, odem do kupatila... Gle, ono lišće muškatle, rozetle i još ne znam čega što je, majka juče pokidala za Mašin herbarijum, još stoji na ormaru u hodniku. Čudno, nije svratila da uzme, sigurno joj ne treba za danas. Ne znam što su ga onda brali, da uvene neispresovano.
Izađem pet minuta ranije na stanicu, tu pred kućom. Kiša dosadno curi na moje slabe nerve, doliva ulje na vatru. I ptice cvrkuću, poludele. A busa nema. Otkucah dva statusa na Fejsbuku, a njega još nema. Ijaoo, osam sati. On deset minuta kasni. Propustiću bus za BG, kreće za dvadeset minuta. Možda me neko poveze. Neko poznat, jer ako je nepoznat, ne vredi da staje. A hladno, bogami, navukoh žute rukavice (stoje mi u džepu vazda, leba ne ištu).
U, evo autobusa u suprotnom smeru, projuri ko lud. Sigurno se onaj pokvario, pa žuri po putnike Dobro je, možda i stignem. Već kroz nekoliko minuta, evo ga. Dobro je, nije daleko išao. Otvore se vrata, a unutra putnik do putnika. I đaci. (Ali ne pada mi na pamet da im časovi počinju u pola osam.) Hm, totalno neuobičajeno. Kad na sledećoj stanici počeše da izlaze radnici Mone, upitah se prvi put šta nije u redu. Oni, inače, dolaze sat vremena ranije. Spazih i svoju sestru, javih joj se, pa ulazeći natrag u bus, da idem do glavne, postadoh svesna situacije.
Nekako, škiljeći, uspeh na onom aparatu kraj vrata da vidim vreme. (A i da ne videh, znala sam "kol'ko je sati"!)
Kukala ti majka, nesrećnice! Podesila alarm da se dere sat vremena ranije. I sto puta, dok sam se spremala, gledala na telefon. Ali oči ne vide kako jeste, već ono što očekuju.
Sat vremena ranije ustala (a nije mi to bila želja), sat vremena se ranije spremila, sat vremena ranije pošla i u biblioteku došla.
A puut me zove, puut me zove, u čitaonicu se mora... Navučem se nekako, odem do kupatila... Gle, ono lišće muškatle, rozetle i još ne znam čega što je, majka juče pokidala za Mašin herbarijum, još stoji na ormaru u hodniku. Čudno, nije svratila da uzme, sigurno joj ne treba za danas. Ne znam što su ga onda brali, da uvene neispresovano.
Izađem pet minuta ranije na stanicu, tu pred kućom. Kiša dosadno curi na moje slabe nerve, doliva ulje na vatru. I ptice cvrkuću, poludele. A busa nema. Otkucah dva statusa na Fejsbuku, a njega još nema. Ijaoo, osam sati. On deset minuta kasni. Propustiću bus za BG, kreće za dvadeset minuta. Možda me neko poveze. Neko poznat, jer ako je nepoznat, ne vredi da staje. A hladno, bogami, navukoh žute rukavice (stoje mi u džepu vazda, leba ne ištu).
U, evo autobusa u suprotnom smeru, projuri ko lud. Sigurno se onaj pokvario, pa žuri po putnike Dobro je, možda i stignem. Već kroz nekoliko minuta, evo ga. Dobro je, nije daleko išao. Otvore se vrata, a unutra putnik do putnika. I đaci. (Ali ne pada mi na pamet da im časovi počinju u pola osam.) Hm, totalno neuobičajeno. Kad na sledećoj stanici počeše da izlaze radnici Mone, upitah se prvi put šta nije u redu. Oni, inače, dolaze sat vremena ranije. Spazih i svoju sestru, javih joj se, pa ulazeći natrag u bus, da idem do glavne, postadoh svesna situacije.
Nekako, škiljeći, uspeh na onom aparatu kraj vrata da vidim vreme. (A i da ne videh, znala sam "kol'ko je sati"!)
Kukala ti majka, nesrećnice! Podesila alarm da se dere sat vremena ranije. I sto puta, dok sam se spremala, gledala na telefon. Ali oči ne vide kako jeste, već ono što očekuju.
Sat vremena ranije ustala (a nije mi to bila želja), sat vremena se ranije spremila, sat vremena ranije pošla i u biblioteku došla.
Vidim ja jutros da sam nešto slomljena. I pitam se što, kad i inače spavam toliko. Računam -- spavala sam šest sati. Kad ono -- tek pet.
Sestra kaže da nije ni primetila kad je bus na stanici našoj (udata je, ne čeka više gde i ja) stao. Pa nema (inače) budale, rekoh, koja u to vreme čeka. Dok ja ne poranim.
Нема коментара:
Постави коментар