Vratih se s predstave, a Staša me dočeka na vratima kuhinje zevajući i saopšti da mora brzo da spava. Navukosmo pidžamu, izduvasmo nos, oprasmo zube, nabavismo kuče da zameni lava, s kojim inače spava... I sad je zahtevala da joj još ispričam priču. Crvenkapu, po njenom izboru.
Kad me na jednom mestu pamćenje tobože izdade, pa zastadoh, ona me podseti da je vuk rekao Crvenkapi da nabere cveće. Ionako je sutra Osmi mart, primetih.
Pre nego što Crvenkapa pita "baku" zašto su joj tako velike ruke, upozori me da je naglo, kako imam običaj, ne zgrabim, jer se plaši. Ali mazohista u naratoru se zacereka. Pa kakvo mi onda zadovoljsto? I zgrabila sam je, a posle i "progutala".
Onda je ona, valjda žureći u san, preuzela moju ulogu i začas je "lopov" ubio vuka, baba i unuka iskočile su u jednom komadu, zašili mu stomak s kamenjem, a ovaj se udavio. I živeli su srećno do kraja života.
Ko ga je ubio? -- zatražih da ponovi.
-- Lopov -- reče, pa kad se ja zacerekah, shvati da je pogrešila.
-- Nee, nee, čekaj da se setim...
-- Lo...
-- Lovac! -- kliknu.
Potom se okrete k zidu i za tili čas zaspa.
Нема коментара:
Постави коментар