U poslednjoj radnji koju sam prekjuče obišla prodavačica je bila ljubazna. Ali kad se razgledajući približih odeći na kraju štendera desno, ona reče: "Veliko vam je OVDE!"
"Molim", pogledah je upitno.
"Ovo ovde vam je VELIKO", ponovi ona.
Ah, dobro je. Prvi put mi se učinilo da je rečenični akcenat na drugom mestu. I nasmejah se, s olakšanjem, rekavši: "Pomislila sam da me ogledalo laže, kad mi nudite veliku odeću." Mislim, daleko sam od palčice, ali i od veličina koje počinju jednom nepoznatom.
U prilog mojoj solidnoj liniji govori i činjenica da me u poslednje vreme (su)građani tretiraju kao bremenitu. (Em mi pozamašna stomačina, em, usled deformacje kičme, nekako trudnički isturena i naglašena.) Neprijatnost zbog netačnosti takve pretpostavke potire prijatnost zbog saznanja: ne izgledam debelo, izgledam kao trudnca! (Baš utešno!)
I hoće da mi ustupe mesto u prevozu, ukazuju mi na prazne stolice u blizini, hoće preko reda da mi naplate robu na kasi... A ja samo odmahujem glavom. Još sam jednom obukla neku roze tuniku, pa me prodavačica pita: "Jeste li trudnica?" Nisam, odgovorim mirno. (Više se i ne potresam.)
Prokleta bila, tako istinoljubiva. Da l' bi ti pala kruna s glave da slažeš? Ne, ne žurim, čekam svoj red, ali da ne privlačim pažnju stomakom iz kog se nikad neće oglasiti beba.
Pošto ni po koju cenu ne mogu izgovoriti laž, ostaju mi dve mogućnosti: da se postaram da oni budu u pravu ili da ne izlazim iz teretane dok stomak kao Vojvodina ne postane (ravan, ne velik).
"Molim", pogledah je upitno.
"Ovo ovde vam je VELIKO", ponovi ona.
Ah, dobro je. Prvi put mi se učinilo da je rečenični akcenat na drugom mestu. I nasmejah se, s olakšanjem, rekavši: "Pomislila sam da me ogledalo laže, kad mi nudite veliku odeću." Mislim, daleko sam od palčice, ali i od veličina koje počinju jednom nepoznatom.
U prilog mojoj solidnoj liniji govori i činjenica da me u poslednje vreme (su)građani tretiraju kao bremenitu. (Em mi pozamašna stomačina, em, usled deformacje kičme, nekako trudnički isturena i naglašena.) Neprijatnost zbog netačnosti takve pretpostavke potire prijatnost zbog saznanja: ne izgledam debelo, izgledam kao trudnca! (Baš utešno!)
I hoće da mi ustupe mesto u prevozu, ukazuju mi na prazne stolice u blizini, hoće preko reda da mi naplate robu na kasi... A ja samo odmahujem glavom. Još sam jednom obukla neku roze tuniku, pa me prodavačica pita: "Jeste li trudnica?" Nisam, odgovorim mirno. (Više se i ne potresam.)
Prokleta bila, tako istinoljubiva. Da l' bi ti pala kruna s glave da slažeš? Ne, ne žurim, čekam svoj red, ali da ne privlačim pažnju stomakom iz kog se nikad neće oglasiti beba.
Pošto ni po koju cenu ne mogu izgovoriti laž, ostaju mi dve mogućnosti: da se postaram da oni budu u pravu ili da ne izlazim iz teretane dok stomak kao Vojvodina ne postane (ravan, ne velik).
Нема коментара:
Постави коментар