Kad god se vraćam iz prestonice, umorna sam, kao i ostali putnici. Kad
god se vraćam, ja dobar deo puta prespavam. Ostali putnici takođe.
Pre
neki dan, prenuh se iz sna, shvativši da mi glava saputnice leži na
ramenu. I šta ću? Pravih se da i dalje čvrsto spavam i nemam pojma o
tome. Jer šta sam mogla da učinim? Nisam htela da ženi bude neprijatno, kad se trgne i uvidi da sam svesna situacije. A nisam htela ni da je odgurnem, čak ni diskretno. Neka je, nek spava,
neće mi se rame opučiti. I tako sam se pravila luda. Šta me košta? A
ženi znači, da odmori glavu. Jedna mala plaavaa na ramenu mi spaava, zapevah u sebi. Nebitno što je bila brineta. Uviđate kako kontekst može biti neočekivan.
Dan potom na tren mi se o rame osloni neki
klinac. Na tren, pa se trže i odmače. Dobro je. Ne bih imala srca ni njega da odgurnem. Neće me čuditi ako uskoro narod počne da se utrkuje ko će sesti kraj mene. Drvo se na drvo oslanja, a putnik na putnika.
Нема коментара:
Постави коментар