Išli mi danas u šoping (to mi nekako adekvatniji izraz od kupovine: doživljavam ga kao totalno gubljenje kontrole i sumanuto kupovanje svega i svačega). Elem, planirano je da u jednoj radnji (iz četiri nivoa, od kojih je nas zanimao samo poslednji -- s dečjom garderobom) u Knezu sestra i ja, što hitrije (jer je zeta poslepodne čekala neka utakmica) pokupimo šta nam se svidi (zet se, pretpostavljam, nadao da će nam estetski kriterijumi biti visoki). Za to vreme Maša i Ignjat se se uglavnom smarali, dok je zetu, srazmerno rastu gomile u torbi, tj. novčanog iznosa, skakao pritisak.
I tako, sestra i ja na istoj strani, pa sestra na jednoj strani, ja na drugoj, onda ona na drugoj, ja na prvoj (kad smo kadre stići i uteći, i čas posla stranu promeniti)... Kupi ona, kupim ja, gomila u torbi raste. Neke stvari, ipak, hvala bogu, nakon probanja i zajedničkog razmatranja, vratismo nazad. A onda, konačno, siđosmo do kase.
Zet i deca odoše da nas pričekaju napolju. Ja ostadoh kraj sestre. Daj mi novčanik i čekove, sestra reče, dok je prodavačica kucala i kucala... Ja smakoh s ramena ručku svog cegera i istinski se prenerazih: Ju, ko je ovo stavio ovde?! Na vrhu moje torbe stajala je, skupa s ofingerom, roze suknja s karnerićima. (Sestra je želela da je Maša proba -- košta samo petsto dinara. Maša nije delila njenu želju. No majčina se ne poriče: suknja ima da se proba, nema priče!)
Sestra prsnu u glasan smeh, kao i ja, nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti. Prodavačice se osmehivahu. Valjda su skontale da bi bilo prilično besmisleno kraj onih dvadeset-trideset odevnih predmeta donetih na kasu, ukrasti jednu suknjičicu. Kako smo uzele samo jednu torbu za kupovinu, sve smo u nju trpale, a kad se sestra od mene udaljila, ja sam prinosila ono što sama odaberem: špilhoznice za Stašu, pidžame za Stašu i Mašu... Dešavalo se da torba bude u mojim rukama, pa je spustimo negde, a onda je sestra uprti. Dešavalo se i obrnuto. U nekom trenutku sigurno sam suknju nesvesno ćušnula u svoju torbu. (Prokleto moderno doba, gde po radnjama stoje platnene torbe, umesto onih metalnih korpa za supermarkete. Doduše, nije da mi se nije dešavalo da i s tom korpom krenem napolje.)
Kuku, zlo da sestra novčanik nije stavila u moju torbu. Pa zamislite da sam krenula ka izlazu, a ono čudo krene da pišti ko ludo. Pa se svi ka meni okrenu, pa mi obezbeđenje priđe i zamoli me da otvorim torbu. Ja otvaram, iznenađena, ali potpuno mirne savesti, a unutra: roze suknja! Ko bi im objasnio da nisam kanila ukrasti? I bar da sam nešto uzela. I bar da je za mene. (Uzgred, garderoba za žene u većini radnja mi je grozna i pretežno od sintetike. Ne bih to nosila da mi neko pokloni.) Nego Maši suknjicu, koju čak i ne želi.
I šta da kažem, dok u zemlju propadam? Izvinite, molim vas, nisam znala da sam (u)krala!
I tako, sestra i ja na istoj strani, pa sestra na jednoj strani, ja na drugoj, onda ona na drugoj, ja na prvoj (kad smo kadre stići i uteći, i čas posla stranu promeniti)... Kupi ona, kupim ja, gomila u torbi raste. Neke stvari, ipak, hvala bogu, nakon probanja i zajedničkog razmatranja, vratismo nazad. A onda, konačno, siđosmo do kase.
Zet i deca odoše da nas pričekaju napolju. Ja ostadoh kraj sestre. Daj mi novčanik i čekove, sestra reče, dok je prodavačica kucala i kucala... Ja smakoh s ramena ručku svog cegera i istinski se prenerazih: Ju, ko je ovo stavio ovde?! Na vrhu moje torbe stajala je, skupa s ofingerom, roze suknja s karnerićima. (Sestra je želela da je Maša proba -- košta samo petsto dinara. Maša nije delila njenu želju. No majčina se ne poriče: suknja ima da se proba, nema priče!)
Sestra prsnu u glasan smeh, kao i ja, nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti. Prodavačice se osmehivahu. Valjda su skontale da bi bilo prilično besmisleno kraj onih dvadeset-trideset odevnih predmeta donetih na kasu, ukrasti jednu suknjičicu. Kako smo uzele samo jednu torbu za kupovinu, sve smo u nju trpale, a kad se sestra od mene udaljila, ja sam prinosila ono što sama odaberem: špilhoznice za Stašu, pidžame za Stašu i Mašu... Dešavalo se da torba bude u mojim rukama, pa je spustimo negde, a onda je sestra uprti. Dešavalo se i obrnuto. U nekom trenutku sigurno sam suknju nesvesno ćušnula u svoju torbu. (Prokleto moderno doba, gde po radnjama stoje platnene torbe, umesto onih metalnih korpa za supermarkete. Doduše, nije da mi se nije dešavalo da i s tom korpom krenem napolje.)
Kuku, zlo da sestra novčanik nije stavila u moju torbu. Pa zamislite da sam krenula ka izlazu, a ono čudo krene da pišti ko ludo. Pa se svi ka meni okrenu, pa mi obezbeđenje priđe i zamoli me da otvorim torbu. Ja otvaram, iznenađena, ali potpuno mirne savesti, a unutra: roze suknja! Ko bi im objasnio da nisam kanila ukrasti? I bar da sam nešto uzela. I bar da je za mene. (Uzgred, garderoba za žene u većini radnja mi je grozna i pretežno od sintetike. Ne bih to nosila da mi neko pokloni.) Nego Maši suknjicu, koju čak i ne želi.
I šta da kažem, dok u zemlju propadam? Izvinite, molim vas, nisam znala da sam (u)krala!
Нема коментара:
Постави коментар