понедељак, 13. август 2018.

Dete božije

Kako spazi novi lak za nokte, odmah se na njega ustremi. Ali dok ona privuče stoličicu, da dosegne policu, ja lak sklonih na sigurno. Ona, međutim, vide stari, ljubičasti, pa posegnu za njim. Ne, rekoh odlučno, prvo moramo da sredimo sobu, zatim da skinemo taj lak koji imaš, pa tek onda mažemo. Ne vredi joj pričati: tobože klima glavom kao da razume, ali obilazi oko lakova ko mače oko slanine i gleda kako da ih prigrabi.
Dok bejah u kupatilu (vrata nisam zatvorila), a ona se ušunjavala u sobu (ne zna da ja imam oči na leđima i na bokovima), upozorih je da lakove ne dira. Budući da se nije obazirala, već ulazila u opasnu zonu, doviknuh oštro: Prvo aceton, daj aceton, Staki, ACETON! Toliko joj se smučilo moje drečanje, da mi odvrati: Dob(r)oo, dete bodzije (iako su oba oblika ispravna, prednost se daje pridevu božji, ali Staša još ne lista pravopise), cta ti je?
Kad je Maša nedavno zamolila da joj nešto donese, odvratila je: Jooj, ne moogu, dete bodzije, pune su mi ruke (lutaka), vidiis li?
Na mukama grdnim Staša je: svud poneko dete bož(i)je (nedokazno, tvrdoglavo). Svako od nje nešto ište; odbije li -- pište, vrište.

Нема коментара:

Постави коментар