понедељак, 27. јануар 2014.

Volšebno začeće

Nedavno se u kuhinji povede priča o (ne)rađanju i neplodnosti. Strina i majka podsetiše nas na slučaj jedne rođake (što će bezmalo i unučiće sad steći).

Elem, sedam godina nije imala decu (a u braku - pretpostavlja se da se to redovno konzumira, pa ne može biti...). Gde sve nije išla ("i po lekarima i po vračarama") i šta nije radila (ko svaki davljenik - i za samku se hvata, a kamoli za babe vračare). Šta god joj je ko rekao, šta god je naveo kao čudotvorni lek, ona je primenjivala. I ništa, bez rezultata (nikako jajna ćelija da se aktivira)! Gotovo odlučila da digne ruke (i odmori noge). Naposletku prenoćila u nekom manastiru i... zatrudnela očas posla.
Kako one pomenuše to "volšebno začeće", ja prsnuh u  neobuzdan smeh. Majka i strina pogledaše me začuđeno - valjda je neprimereno smejati se mukama žene u kojoj se čedo ne zameće. Kako niko mome smehu nije nalazio opravdanja niti se dosećao u kom grmu leži zec (i ne čudi me, malo ko da ima takve asocijacije), rekoh im: vala je neki monah imao grdnog posla, mora da je bio vredan (a valjda mu i bog pomogao: pomaže bog, a monah rmbači)! NJih dve su neko vreme ostale zapanjene (ko da me ne znaju; i ko im je kriv što nisu čitale Dekameron).


Нема коментара:

Постави коментар