Hoće li i Mica da ide u vrtić, upitala je Staša mamu. Ne, Mici je mama rodila bebu, pa može da ostaje kod kuće. (Život je nekom majka, s tek rođenim detetom, nekom maćeha.)
Staši odmah oči zasjaše i zaigra osmeh na licu: Tako i mi nećemo morati u vrtić kad nam ti rodiš bebu. Eto, ima načina, ima nade.
Ee, dovijaju se deca na sve načine. Podeliće majku s još jednim čeljadetom (ako sudbina ne ushte da budu blizanci... trojke... to može biti nezgodno), podeliće igračke, podeliće slatkiše... Samo da ih taj kmekavac ratosilja bede, ovaj vrtića.Majka se nasmejala, ali takva mogućnost nije joj simpatična. Treba, treba u ovoj zemlji uperiti novorođenčad protiv bele kuge, ali ona je položila oružje, u prve redove nek stomake isture žene druge. U protivnom, sve bi iskolačile oči i slomile jezike, čudom se čudeći ženi koja silnu decu rađa.
Što se mene tiče, nije problem. Ako moji sestrići moraju da pravdaju odsustvo, nek još jedno bude na spisku. Samo, iskustvo mi kazuje da bi se to bepče i na moja leđa brzo uspentralo. A, vala, i na glavu.
Pa ipak, ja sam spremna (da nosim svoj deo tereta, i zadovoljstva). Sestra i zet su na potezu. Studio?
Нема коментара:
Постави коментар