Danas bi joj bio rođendan. Neki misle da joj danas jeste rođendan. Jer Fejsbuk ne beleži baš sve informacije, nema uvid u sve matične knjige. Zato su joj i ovaj rođendan neki čestitali. Kao što su joj, videh malopre, čestitali Božić i Uskrs, a ona nije lajkovala. Verovatno se, vireći kroz neki oblak, smeškala i lektorisala njihove cirkularne poruke, kao što je za zemaljskog života činila s novinskim člancima. (I kad vas ne bude, biće vam profil na Fejsu i neobaveštenih koji će vas označavati na fotografijama, čestitati vam praznike i čuditi se što ste nepristojni, pa nećete ni da se zahvalite.)
Znala sam je nekoliko godina na Fejsu. Bila je admin jedne od većih jezičkih grupa. Tek ako smo nekoliko puta ukrstile reči u inboksu ili nekom komentaru ispod fotografije. Ali sam iz tih reči osećala silnu pozitivnu energiju i ljudskost.
A jednom, pre neke dve-tri godine srele smo se u stvarnom svetu. Vraćajući se iz čitaonice, prvi put sam ušla u autobus 36. Primetih da me neka žena, sedeći na onom obrnutom sedištu, predugo i previše zainteresovano gleda. Ali možda umišljam, skretoh pogled... Upadljiiva sam, privlačim pažnju, to ne mora ništa da znači, samo radoznalost... Nakon stanice-dve, međutim, žena ustade i priđe mi, te upita jesam li ja ja. Jesam, osmehnuh se na njenu primedbu da je bila ubeđena kako ne mogu postojati dve ovakve (upadljivo zelene, crvenokose) osobe. I da nije imala naočare za sunce, bila sam ubeđena da je nikad pre nisam videla. Ne toliko što je na profilnoj slici drukča, već što nekad ljude ne možeš da prepoznaš van određenog konteksta. (Na društvenoj mreži sam nepogrešivo znala ko je. Van Fejsbuka je nisam očekivala.) Od Slavije do Železničke ispričasmo se srdačno, kao da smo godine provele zajedno. Čak se na rastanku, ne videći u tome ništa čudno, poljubismo. (Ne, nije to bio prvi put da na ulici ljubim osobe koje sam na Fejsbuku doživela kao bliske i drage.) Mislila sam da o tome pišem, ali, zaokupljena obavezama, dugo odsutna od kuće, nisam pisala.
Znala sam je nekoliko godina na Fejsu. Bila je admin jedne od većih jezičkih grupa. Tek ako smo nekoliko puta ukrstile reči u inboksu ili nekom komentaru ispod fotografije. Ali sam iz tih reči osećala silnu pozitivnu energiju i ljudskost.
A jednom, pre neke dve-tri godine srele smo se u stvarnom svetu. Vraćajući se iz čitaonice, prvi put sam ušla u autobus 36. Primetih da me neka žena, sedeći na onom obrnutom sedištu, predugo i previše zainteresovano gleda. Ali možda umišljam, skretoh pogled... Upadljiiva sam, privlačim pažnju, to ne mora ništa da znači, samo radoznalost... Nakon stanice-dve, međutim, žena ustade i priđe mi, te upita jesam li ja ja. Jesam, osmehnuh se na njenu primedbu da je bila ubeđena kako ne mogu postojati dve ovakve (upadljivo zelene, crvenokose) osobe. I da nije imala naočare za sunce, bila sam ubeđena da je nikad pre nisam videla. Ne toliko što je na profilnoj slici drukča, već što nekad ljude ne možeš da prepoznaš van određenog konteksta. (Na društvenoj mreži sam nepogrešivo znala ko je. Van Fejsbuka je nisam očekivala.) Od Slavije do Železničke ispričasmo se srdačno, kao da smo godine provele zajedno. Čak se na rastanku, ne videći u tome ništa čudno, poljubismo. (Ne, nije to bio prvi put da na ulici ljubim osobe koje sam na Fejsbuku doživela kao bliske i drage.) Mislila sam da o tome pišem, ali, zaokupljena obavezama, dugo odsutna od kuće, nisam pisala.
Kako sam dane provodila u Narodnoj, a ona stanuje u komšiluku, zvala me da svratim do nje. Hoću, obećala sam. (Zvučalo je to sasvim normalno s neposrednom, jednostavnom osobom.) Javiću se. Kako sam malo smotana i anksiozna, ko bi ga znao, znala sam da će mnogo vremena proteći dok se na to osmelim. Ni slutila nisam da ću izgubiti priliku. Istina, spomenula mi je izdržane hemioterapije, ali je govorila da se oseća dobro (kako je i izgledala), da na poslu imaju razumevanja... Nisam zapitkivala, smatrajući nepristojnim da kopam po tuđim ranama. Šta i da pitaš čoveka koji se s takvom bolešću suočio? Sigurno mu ne treba ičije sažaljenje, ne može ozdraviti od ma čijeg saosećanja... Nisam pomišljala na najgore, kao što, očito, onako vedra i puna života, nije ni ona.
Pred sam kraj godine, dok se čovečanstvo masovno radovalo novogodišnjoj rasveti i predstojećim praznicima, neko je nadomak Narodne biblioteke neutešno tiho plakao. "Listajući" Fejsbuk spazih njenu profilnu sliku i nekoliko reči, ali ne zastadoh. Bila je to objava nepoznatog čoveka, mozak je razumeo pre no što je meni doprlo do svesti. Presečena crnom slutnjom, vratih se da proverim o čemu se radi. Htela sam, ali nisam tad mogla o tome da pišem.
Kad sam kroz nekih mesec dana prvi put otišla u Beograd, kod Franša sam imala neki vrlo nelagodan osećaj, mučan. Nakon kratkog unutrašnjeg razgovora sa samom sobom, shvatila sam da se osećam kao kad mi neko umre i to zato što je Narodna biblioteka nadomak, a negde kod Biblioteke živela je ona, u stanu u kojem je nisam posetila, iako sam više puta bila pozvana.
Pred sam kraj godine, dok se čovečanstvo masovno radovalo novogodišnjoj rasveti i predstojećim praznicima, neko je nadomak Narodne biblioteke neutešno tiho plakao. "Listajući" Fejsbuk spazih njenu profilnu sliku i nekoliko reči, ali ne zastadoh. Bila je to objava nepoznatog čoveka, mozak je razumeo pre no što je meni doprlo do svesti. Presečena crnom slutnjom, vratih se da proverim o čemu se radi. Htela sam, ali nisam tad mogla o tome da pišem.
Kad sam kroz nekih mesec dana prvi put otišla u Beograd, kod Franša sam imala neki vrlo nelagodan osećaj, mučan. Nakon kratkog unutrašnjeg razgovora sa samom sobom, shvatila sam da se osećam kao kad mi neko umre i to zato što je Narodna biblioteka nadomak, a negde kod Biblioteke živela je ona, u stanu u kojem je nisam posetila, iako sam više puta bila pozvana.
Zvala se Vesna, kao proleće, koje i ove godine zasipa mirisom lipe njenje prozore negde u Rankeovoj ili tu negde (nisam upamtila), kroz koje cvrkut ptica dopire do fotelje na kojoj nje više nema, do police s knjigama koje ona više ne lista... Zvuci proleća ne dopiru do zanemelih roditelja, lekara, koji svoje dete nisu mogli da izleče.
Нема коментара:
Постави коментар