Dok su otac i majka bili u prodavnici nameštaja, Ignjat i Staša su ispred jurcali. Mene su izvukli da ih nadzirem jer inače ni njima ne bi bio dopušten izlazak. Još sam pod stresom.
Neki dečačić mali ubrzo im se pridružio. Tako je to ko dece: igra je kao epidemija. Zastanu, pogledaju, počnu za sebe da se igraju, pa se začas spontano udruže.
Majka je morala da ga sledi i upozorava na opasnost. Izrazgovarala se za to vreme telefonom. A posle joj, iz čista mira (valjda što je prekinula vezu), puče film, baš kad je otac s bebom i računom izašao iz radnje i uputio se ka autu.
Majka je morala da ga sledi i upozorava na opasnost. Izrazgovarala se za to vreme telefonom. A posle joj, iz čista mira (valjda što je prekinula vezu), puče film, baš kad je otac s bebom i računom izašao iz radnje i uputio se ka autu.
Isprečila se pred malog i krenula da čita bukvicu: -- Dobro, u čemu je problem? Jel' što sve imaš i sve ti je dopušteno? Mali gleda i ćuti.
A meni došlo da kažem: Da, baš u tome, ali problem za tebe. (Između ostalog, zato što ga navikavaš da ima sve što i ne poželi, već mu ti nametneš.) Nije ti on tražio da mu išta kupuješ. Nijedno dete ne žudi za skupim farmerkama i patikama, skupim igračkama, proslavama rođendana, ne mari za animatore i torte na pet spratova... Dete samo želi slobodu da se igra. (Najbolje se stvari ne kupuju.) I baš to roditeljima najteže pada. (Deca koja trče odvraćaju roditeljima pažnju od telefona.)
Нема коментара:
Постави коментар