Jednom dok sam sedela na klupi u parku, pridruži mi se neki zagasitiji stranac. A nije od ovih nesrećnih migranata, vidi se da lagodno živi. I putuje svetom sa slušalicama na ušima.
Zamoli me da mu objasnim kako da stigne u neki deo grada, a potom i predloži da mu budem vodič. On bi to, naravno, platio. Mhm. A i mene bi pošteno koštalo, ne sumnjam.
Prijatelju, na pogrešna vrata kucaš. Zaključana. A ključić sam izgubila, ne mogu ga naći...
Uostalom, i onaj Domanovićev vođa bio bi ti od mene daleko pouzdaniji.
Нема коментара:
Постави коментар