недеља, 11. април 2021.

Baklave i geometrija

12.4.2021.

Pred slavu se i sestra latila baklava. Nisam mogla sama da stignem, žurila u prestonicu, pa ona rešila da pripomogne. Lepo, lepo. Ovako... pospeš mlevene orahe, pa dodaš malo seckanih i neko zrno suvog grožđa, pa zamotaš. Isprva je grešila, sve nekako trouglić preoblikuje, iskrivi, izvitoperi... Jedva skontala kako tačno treba. 
A onda se ispostavilo da joj ni slaganje u plehu nije najjasnije. Ženo, upitah, jesi li učila u školi matematiku? Pa posle se deca pitaju za koji će im geometrija. Evo zašto, evo! Naiđe trenutak kad je slava u petak, pa hrana posna, pa treba da složiš baklave u pleh. Trouglovi s jednakim katetama, pravougli, a ona napravi nek krivi, gde je svaka stranica drugačije dužine. Dva trouglića treba da se uklope u jedan kvadrat. Ali jok, njeni štrče. 
Ženo, šta ti je? Samo ti se nameće kako da motaš. Ali u plehu stavi katetu do hipotenuze, i eto problema i neuklapanja. Ni majka joj ne zna tako složiti. 
- Bože - negodovah - pa to i dete zna. Staša! - pozvah je da dođe iz sobe. - Hajde spakuj ovu baklavu. Treba da izgleda isto kao ove već poređane. 
Staša primače baklavu onako kako je stajala, a kako se ispostavi da nije potrefila, okrete je jednom i ona stade baš onako kako treba. - Vidite - obratih se pobedonosno majci i sestri. - Pametnice moja - rekoh i poljubih Stašu. 
Dete od četiri i po godine. Eto čemu služe i one silne slagalice.
Na dan slave, kad gosti odoše, Mia priđe da zatvori prozor u sobi. Gurnu desno krilo, ali ono udari u levo. Matija gurnu jače, ali beše nemoguće da se provuče, nedostajalo je prostora. Gleda on u čudu, mrdne malo ručku levo, mrdne desno, zapne... ali ne može zatvoriti. Ne pozove on u pomoć nikog, ali priđe Matija. Rekoh, mlađi je, a on će to rešiti. Međutim, razočarah se. Nisam mogla da verujem. Pravio je iste greške, a nije se dosećao u čemu je problem Kad napkon priđe i Maša, pomislih: Ona je tu češće, sad će im pokazati. Maša takođe gurnu desno krilo prema levom i ne protera, naravno. Onda i ona mrdnu ručku gore-dole, i ništa. Ja sam se za stolom smejala u neverici. I očajavala zbog nesnalažljivosti sestrića, zato što ne uviđaju problem, pa ne mogu naći ni rešenje. 
Vi niste normalni, rekoh. Kako je moguće da nešto tako prosto ne znate da rešite? Priđoh, otvorih desno krilo, unutrašnje, pa spoljašnje.... A troje mojih sestrića se nasmeja i ispusti zvuk uviđanja: Aaaa. Nismo znali da se to otvara, rekoše. ali me ne utešiše. Logično bi bilo da ispituju i traže rešenje. I posle vi ugrađujte samo one PVC prozore s jednim oknom. Deca ove staromodne prozore ne znaju ni da otvore ni da zatvore, lele.

Нема коментара:

Постави коментар