Čestitajući rođendan jednom mladom gospodinu, ne odoleh da ga malo bocnem. Ju, gospodine, još malo pa tri banke, omatorilo se! A, daj, nemoj da mi brojiš, prihvati on šalu, i tobože zakenjka. De ne sekiraj se, mladiću, koja decenija gore-dole, ništa to ne menja (ja sam ti živi dokaz). A kako nije, proli fiktivne i virtualne suze slavljenik, mada se ja osećam mlado. Jašta, sijaset je s takvim osećajem u kovčeg položeno.
Blago tebi, reče, ti i dalje sijaš ko tinejdžerka. (Zato što ja drugo i nisam. Što bi rekle moje sestričine, kad objašnjavaju vršnjacima neobičnost svoje tetke: i tetka je dete, kao oni; možda se to spolja ne vidi, ali iznutra... Druga deca klimaju glavom kao da razumeju.) A šta ću, gust mrak moram nečim da nadvladam (sijam, pazim kud gazim, pa u starost ne padam).
I jedna me fina ženica nedavno upita koje sam godište. (Khm, khm...) A potom primeti: koliko žena tvojih godina (to stvarno zvuči kao da već treba štap u ruci da nosim... što ne mora da bude loše, njime mogu da mlatnem one koji mi stanu na žulj) može da se pohvali takvim izgledom? Nemaš problema ni s kilažom, ni s licem, ni... (Sa zakonom?)
Ni s muškarcima nemam problema. Kako ono omiljeni lik mog zeta kaže: pare nisu problem -- para nema.
Нема коментара:
Постави коментар