Vazda ti zavodljivo šapće na uvo: hajde, biće, još samo korak, sad će, tek što nije... dok jednom ne nabasaš na mrtvački kovčeg, s vlastitim imenom.
I kad te u njega polože, ona još malo lebdi nad tobom (jer ona, kažu, poslednja umire), oko nje lebdi njena zanosna prozirna i lepršava haljinica... kojom ti je oči zatvarala (da se ne užasneš, da ne poklekneš, da ne odustaneš... na putu do groba). Prokleta (ili blagoslovena) nada...
Нема коментара:
Постави коментар