Htela sam tati da kupim košulju, s belim i žutim kockicama, ali ne nađoh svoj santimetar. Dali su mi ga u radnji, pa sam zaključila da će košulja pasovati (ako ne tati, nekom drugom, naći ćemo kome).
Na kasi me prodavačica potom upita: Koji vam broj nosi muž? (Koji, bre, muž, čiji muž, otkud meni muž, ja nemam muža...) To mi je za tatu, rekoh, po drugi put.
Izgleda da ću celog života morati da govorim: ja nemam muža... Ako jedan ipak ne reši da bude moj. I ako ja ne rešim isto.
Na kasi me prodavačica potom upita: Koji vam broj nosi muž? (Koji, bre, muž, čiji muž, otkud meni muž, ja nemam muža...) To mi je za tatu, rekoh, po drugi put.
Izgleda da ću celog života morati da govorim: ja nemam muža... Ako jedan ipak ne reši da bude moj. I ako ja ne rešim isto.
Možda prodavačica misli da je dezen za mlađe (nije prikladan za očeve, bar ne ovolike dece), ne ide da se sedamdesetogodišnjak tako žuti. Ali moj tata ne robuje predrasudama (naročito kad mu ja biram garderobu).
Čovek je onoliko mlad koliko se mladim oseća (samo da se u ogledalu ne gleda)... i obojen koliko mu duša (ili ćerka) ište.
Čovek je onoliko mlad koliko se mladim oseća (samo da se u ogledalu ne gleda)... i obojen koliko mu duša (ili ćerka) ište.
Нема коментара:
Постави коментар