Pre neki dan čitavo Mašino odeljenje išlo je s učiteljem veronauke u crkvu. Još na putu začuše, a, kročivši u crkveno dvorište, i spaziše kosilicu, za kojom je hitao sveštenik. Deca se nađođe u čudu: pop u majici na bretele (bez mantije ko da je go), poput najobičnijeg smrtnika, bavi se jednim tako prozaičnim poslom.
Sve je to još istog poslepodneva Maša ispričala majci. A OZNOJIO SEE (obilno, u skladu s povelikim naporom i vremenskim prilikama; ništa deci ne promakne), reče, u neverici. (Ajd što kosi i majicu na bretele nosi, ali, ljudi moji -- pop se ZNOJI!) Sveštenik, bože moj, a s čela mu kipti znoj (i to bez mantije, a zamislite da je u mantiji bio)! Nisu li božji službenici pošteđeni tih banalnih muka običnih smrtnika?
Elem, pop napravi još koji otkos dok deca uđoše u crkvu, izljubiše ikone, pa opet izađoše napolje, da se pozdrave s domaćinom. Idući za zujanjem kosilice (kako i priliči ovčicama da slede pastira), zađoše sa zadnje strane hrama. Kad tamo, pop svojski prionuo na posao. I kaže Maša majci: mi svi (rekosmo): blagoslovi oče (pri tom isture napred obe ruke i jednu otvorenu šaku u drugoj, sve to Maša lepo pokaza)... a on kosi (znoj mu lipti s čela, i nešto im odmrmljava). (Crkla sam od smeha zamislivši tu scenu, u kojoj se bučno sudariše uzvišeno i sakralno s banalnim i svakodnevnim, što na decu ostavi dubok utisak razočaranja.)
Sve je to još istog poslepodneva Maša ispričala majci. A OZNOJIO SEE (obilno, u skladu s povelikim naporom i vremenskim prilikama; ništa deci ne promakne), reče, u neverici. (Ajd što kosi i majicu na bretele nosi, ali, ljudi moji -- pop se ZNOJI!) Sveštenik, bože moj, a s čela mu kipti znoj (i to bez mantije, a zamislite da je u mantiji bio)! Nisu li božji službenici pošteđeni tih banalnih muka običnih smrtnika?
Elem, pop napravi još koji otkos dok deca uđoše u crkvu, izljubiše ikone, pa opet izađoše napolje, da se pozdrave s domaćinom. Idući za zujanjem kosilice (kako i priliči ovčicama da slede pastira), zađoše sa zadnje strane hrama. Kad tamo, pop svojski prionuo na posao. I kaže Maša majci: mi svi (rekosmo): blagoslovi oče (pri tom isture napred obe ruke i jednu otvorenu šaku u drugoj, sve to Maša lepo pokaza)... a on kosi (znoj mu lipti s čela, i nešto im odmrmljava). (Crkla sam od smeha zamislivši tu scenu, u kojoj se bučno sudariše uzvišeno i sakralno s banalnim i svakodnevnim, što na decu ostavi dubok utisak razočaranja.)
Kako volim da sve lepo ispitam, spopadnem to veče Mašu da mi sve do u tančine ispriča (sestrinoj priči sigurno je nedostajao neki detalj). Postavim joj nekoliko unakrsnih pitanja, jer se nismo iz prve razumele. I kažem, zacerekavši se: sad ću o tome da pišem! A ona se, smrtno ozbiljna, istinski uznemiri: Neemoj, videće pop! Ma ne brini, nismo priajtelji na Fejsu. A i zna čovek (od krvi i mesa) za šalu.
Нема коментара:
Постави коментар