Tanji, mojoj drugarici, danas je rođendan. U poruci na Fejsbuku (šta da se radi, moderna vremena i vazda se nekud žuri, a nikud ne stiže) poželeh joj da bude živa, zdrava i vesela. Za poklon će, rekoh, dobiti, već obećanu, torbu koju ja kreiram (a njoj se dopada).
Međutim, njoj to ne beše dosta. A šta misliš, upita, da dobijem i zeta (po drugarskoj liniji)? Ne budi neskromna, pokušah da se izborim s takvom nezajažljivošću. (Dam ti prst, a ti hoćeš celu ruku, tačnije dve -- zetove.)
Nikad nisam bila, pobuni se ona, čak preskromna. (Zet mu, onda, dođe kao neka elementarna stvar, tj. biće od suštinske važnosti.) Kako nisi, kad izvoljevaš: ZET, ni manje ni više! Snajka mi nekako ne de uz tvoj stajling, odgovori duhovita slavljenica.
Nikad nisam bila, pobuni se ona, čak preskromna. (Zet mu, onda, dođe kao neka elementarna stvar, tj. biće od suštinske važnosti.) Kako nisi, kad izvoljevaš: ZET, ni manje ni više! Snajka mi nekako ne de uz tvoj stajling, odgovori duhovita slavljenica.
Malo-malo, pa neko navali: zet pa zet!
Ama, čekaj, stani: ne rastu zetovi na grani! Pa otkud mi, brate? Lako
bih da se može u bašti iščupati ko glavica salate!
Нема коментара:
Постави коментар