U ovoj zemlji pravo na intimu ili ne postoji ili se ne poštuje, a možda su i granice intimnog prostora rastegnute, tek koliko da obuhvate bliže i dalje srodnike, ceo komšiluk i poznanike naših poznanika, od istoka do zapada, i od severa do juga (planete, da, daa: istina je da je svet globalno selo, pogotovo otkad „seljaci“ komuniciraju preko popularnih društvenih mreža – dobar glas daleko se čuje, a tek ako, pred svedocima, jedva čujno, prdneš... u sedam i petnaest u svojoj kući - sekund kasnije to može gromoglasno odjeknuti u, recimo, Kaliforniji). Tako ako izjutra naletite na nekog ko vam nije ni rod ni pomozi bog, a da vas taj, ne poželevši vam (pometen od silne radoznalosti i nestrpljivosti) ni dobro jutro, upita za veštačku oplodnju kojoj ste se podvrgli (verujući naivno da to ostaje među četiri zida, a potpuno zaboravljajući da i zidovi imaju uši, a sva je prilika da im ni oči i usta ne fale; o diskreciji medicinskog osoblja da i ne govorimo), da li ćete se iznenaditi?!
Ako je odgovor pozitivan, vi sve ove godine živite pod staklenim zvonom i pojma nemate da Srbi (sem što su nebeski narod, što im, pre svega, omogućuje zavidnu osmatračku poziciju) imaju i dugačak nos, koji, razume se, vole da guraju u tuđa posla, a ne libe se ni da zavire među noge (bez obzira na kičmena oboljenja, nije problem da se malo posagnu, a i propnu na prste, ako treba baciti pogled preko plota).
Ne, nee, ne radi se o meni (osećam da ste iskolačili oči i načuljili uši): ja se još ni prirodnoj oplodnji nisam prepustila. Bilo koja žena (samo zato što je imala nesreću da živi tu gde živi i gde nema privatnosti), može, kad se najmanje nada, biti izložena unakrsnom ispitivanju, čim kroči izvan, kakve-takve, sigurnosti vlastitog doma. Ljudi koje prvi put vidi (što ne znači da i oni prvi put vide nju: malo li su je puta gledali iz prikrajka i raspravljali o njenim jajnim ćelijama) saleću je na svakom koraku, izgarajući od želje da doznaju i najnebitniju činjenicu o NJENOM, još nezačetom, potomstvu. Jel' uspelo (kao da bez te informacije ne mogu leba da jedu, a nije ni daleko od istine)? Pa koliko to košta (moraš svima da polažeš račune, kao da se od njih očekuje da ih plate), ne mogu da prikriju saosećanje? Pa koji put ste (to obavljali)? Ooo! Dakle, ako začnete prirodnim putem, sasvim je realno da očekujete da vas radnik gradskog zelenila u parku kojim šetate psa ili prodavačica na uglu, gde kupujete hleb, pa i krojačica od kume vaše zaove upita: koliko ste puta „bili prinuđeni“ da s mužem upražnjavate seks... kako biste postigli taj rezultat.
Posle će vas, gde god se nađete, nepoznate sredovečne žene mesecima pipati po stomaku (odnekud, svaka žena smatra da ima pravo da vas tu dodirne, ako je unutra beba – VAŠA beba) i pitati kad se očekuje rođenje, jeste li i koliko dugo imali mučnine (ne, do tog momenta!), patite li od gorušice i slično. I da ne zaboravim ono najbitnije: znate li već, je li dečak ili devojčica? Ako ne znate, odmah će vam (sa osmehom koji govori da je pomagač svestan kakvo vam dobro čini... a ne očekuje ništa za uzvrat, gle čuda) biti ponuđeno sijaset pouzdanih testova za utvrđivanje pola (recimo, pospu ti ukućani krišom so na glavu, pa paze kojom ćeš se rukom počešati: počešeš li se levom – žensko, počešeš li se desnom – muško, usled čega nastane opšte veselje; možda je i obrnuto, ne držite me za reč i ne pokušavajte ovo sami, bez uputstva "učenih", možda pogrešno "spakujete" hromozome). A one „iskusnije“ mogu, brate, na licu mesta odoka da ti saopšte: stomak ti je nizak ili odviše šiljat, isto tako je nosila i moja sestričina i komšijina svastika – rodićeš sina, ili: baš si se raširila (to je tek eufemizam od češćeg izraza: raskokala), iskočio ti pupak (nazire se kroz tanku majicu) – devojčica je (nema ultrazvučnog aparata koji tu tvrdnju može da ospori). Kad dete ugleda svetlost dana, prognozerke će ti, bez obzira na pol novorođenčeta (ni same se tačno ne sećajući prognoze), samozadovoljno i likujući, reći: jesam ti rekla!
I kad se porodite (vi ste sve vreme na pozornici, možda toga niste svesni, publika pomno prati i kliče sa galerija), biće onih koji će vas saosećajno tapšati po ramenu, ako već imate dete istog (još ako je ženskog) pola ili će (bez obzira na pol) pocepati bluzu i ocu, i babi i dedi, pa tetkama i ujacima, komšijama, poštaru (koji se tu zatekao, došavši da uruči telegram), vodoinstalateru (s njegovim radnim odelom malo će se pomučiti, dograbiće i makaze)... svima prisutnima, ne pitajući za srodstvo s novorođenčetom i ne tražeći ličnu kartu na uvid, a pogotovo ne mareći što su neki od skrnavljenih odevnih predmeta skupo plaćeni. Pri svemu tome (vandalskom ponašanju) ispoljavaće neku gotovo nepristojnu ushićenost i razuzdanost, kao da su i sami imali udela u nastanku tog mladog bića (a nije ni da nisu: ništa im nije promaklo). De sad, usudi se da rodiš (kad iza svakog, pa i belosvetskog, ugla neki Srbin čuči... i osmatra, šta bi drugo)!
Posle će vas, gde god se nađete, nepoznate sredovečne žene mesecima pipati po stomaku (odnekud, svaka žena smatra da ima pravo da vas tu dodirne, ako je unutra beba – VAŠA beba) i pitati kad se očekuje rođenje, jeste li i koliko dugo imali mučnine (ne, do tog momenta!), patite li od gorušice i slično. I da ne zaboravim ono najbitnije: znate li već, je li dečak ili devojčica? Ako ne znate, odmah će vam (sa osmehom koji govori da je pomagač svestan kakvo vam dobro čini... a ne očekuje ništa za uzvrat, gle čuda) biti ponuđeno sijaset pouzdanih testova za utvrđivanje pola (recimo, pospu ti ukućani krišom so na glavu, pa paze kojom ćeš se rukom počešati: počešeš li se levom – žensko, počešeš li se desnom – muško, usled čega nastane opšte veselje; možda je i obrnuto, ne držite me za reč i ne pokušavajte ovo sami, bez uputstva "učenih", možda pogrešno "spakujete" hromozome). A one „iskusnije“ mogu, brate, na licu mesta odoka da ti saopšte: stomak ti je nizak ili odviše šiljat, isto tako je nosila i moja sestričina i komšijina svastika – rodićeš sina, ili: baš si se raširila (to je tek eufemizam od češćeg izraza: raskokala), iskočio ti pupak (nazire se kroz tanku majicu) – devojčica je (nema ultrazvučnog aparata koji tu tvrdnju može da ospori). Kad dete ugleda svetlost dana, prognozerke će ti, bez obzira na pol novorođenčeta (ni same se tačno ne sećajući prognoze), samozadovoljno i likujući, reći: jesam ti rekla!
I kad se porodite (vi ste sve vreme na pozornici, možda toga niste svesni, publika pomno prati i kliče sa galerija), biće onih koji će vas saosećajno tapšati po ramenu, ako već imate dete istog (još ako je ženskog) pola ili će (bez obzira na pol) pocepati bluzu i ocu, i babi i dedi, pa tetkama i ujacima, komšijama, poštaru (koji se tu zatekao, došavši da uruči telegram), vodoinstalateru (s njegovim radnim odelom malo će se pomučiti, dograbiće i makaze)... svima prisutnima, ne pitajući za srodstvo s novorođenčetom i ne tražeći ličnu kartu na uvid, a pogotovo ne mareći što su neki od skrnavljenih odevnih predmeta skupo plaćeni. Pri svemu tome (vandalskom ponašanju) ispoljavaće neku gotovo nepristojnu ushićenost i razuzdanost, kao da su i sami imali udela u nastanku tog mladog bića (a nije ni da nisu: ništa im nije promaklo). De sad, usudi se da rodiš (kad iza svakog, pa i belosvetskog, ugla neki Srbin čuči... i osmatra, šta bi drugo)!
Нема коментара:
Постави коментар