среда, 18. јул 2018.

Kad jednom smrkne, drugom svane

U prohladno letnje predveče, što liči na jesenje, sedesmo za stolom na terasi. Kako ovih dana sređujem staru kuću i oslobađam se (često s teškom mukom) nepotrebne i iznošene odeće, majka se telefonom pojada sestri: Dosta je bacila, ali je dosta i vratila. (Nju treba da pitam šta mi treba, a šta ne. A da se ona i otac pitaju, sve bi mi očas posla popalili, vandali jedni.)
Kad bih ja umrla, rekoh bratiću, oni bi odmah popalili sve sveske i knjige, to je njima đubre. Ognjen, mesto da sa mnom saoseća, priznade s osmehom, gotovo zluradim (dobro bi mu došlo da se upokojim): Ja bih ti uzeo fascikle! (Mesto da im se suprotstavi, i on bi ruku na moju imovinu da stavi.) Opsednut je fasciklama (i školskim priborom uopšte), a na neke moje s Miki Mausom (kupljene pre petnaest godina, a očuvane kao da su juče) odavno je bacio oko (u prodaji takvih više nigde nema). Kad jednom smrkne, drugom svane (jer fascikla njemu ostane).
E rodbino moja! To samo čeka da zauvek sklopim oči, pa na moje imanje da skoči. Lepo ih vidim: sve se tresu od silnoga plača dokle mi se imanje (fascikle, nakit, bicikl s izbušenim gumama...) rasparča.


Нема коментара:

Постави коментар