Kad moja strina kuva džem, obavezno pozove majku na degustaciju ili na tacnici donese da probamo. Onda s osmehom čeka procenu. I obrnuto, uobičajeno je da i strina proba i procenjuje naše džemove.
Pa dobar je, sladak je, nije sladak dovoljno, presladak je... to su sve mogući komentari. I, recimo: moglo bi maaalo slađe, možda je moglo još malo da se ukuva.... Ali ključni (od kojeg domaćica procveta) komentar je: Lepa mu je boja! I, u skladu s istim, najviše strepe od mogućnosti da boje nisu lepe. (Ne daj bože da kažeš: nešto mi se boja ne sviđa! Kao da celu šerpu prospeš.)
Pre neki dan majka skuvala neki džem od dunja. Probam ja sa one tacne na kojoj se hladio.
- Lep ti je džem - kažem.
A ona nezadovoljna, pokunjila se: - Pa nije mi nešto ispao kako treba!
- Kako nije, šta mu fali? (Sladak koliko treba, ukusan, ukuvan...)
Nije joj ispao kao strini, od koje je dobila recept! Nije mu nešto lepa boja!
O, ženo, džem treba da bude sladak, ne mora na druge džemove da liči.
Ipak, ako se nađete u prilici da probate neki džem, dok domaćica nestrpljivo iščekuje vaše mišljenje, recite samo: - Lepa mu je boja!
Onda može da krene vatromet.
Нема коментара:
Постави коментар