Staaračke domove čuvaju vojnici, čak i kad ih nema na vidiku. A proleće se zahuktava, grane se rascvetale, razbokorili zumbuli i narcisi... Miriše na sve strane, pa je teško dušu, a i noge zauzdati. Dve starice sedele su na klupi nadomak kapije, preko koje im, omamljene prolećem, misli preskočiše i otrčaše niz ulicu. Poželevši i same da se za njima odgegaju, jedna od njih ispolji nadu da nema onoga što nije vidno.
-- Vidi, nema vojnika! -- polušapatom kliknu. -- Hajde da vidimo -- predloži zaverenički -- možda nije zaključano, da prošetamo malo.
-- Vidi, nema vojnika! -- polušapatom kliknu. -- Hajde da vidimo -- predloži zaverenički -- možda nije zaključano, da prošetamo malo.
I krenu obe lagano, skoro na prstima, oprezno. Bejahu gotovo pred samom kapijom, na korak do slobode, osmehnute, u mislima već daleko s one strane, ushićene što su stražu nadmudrile, kad stražar, nenadano, iza drveta iskrsnu pred njih: -- Gospođe, gde ste pošle?!
-- Mi, ovaj, nismo htele, ovaj, samo smo mislile...
Osujećene, vratiše se pokunjene na klupicu. Kad imaš mogućnost izbora, kapija može biti širom otvorena, a da ti ne padne na pamet kroz nju da prođeš. Ali zamandaljena kapija nužno rađa poriv da je obiješ (kad već godine ne dopuštaju da je preskočiš), ili, manjka li ti snage, bar snažno da je drmusaš, u nadi da će pred nejakim mišicama, nekim čudom, popustiti. Teško je biti zatočen, pogotovo kad voće behara, pa uzdrhti srce i čoveka stara. Žudnja za slobodom ne pomišlja da se kapija otvara i s druge strane, gde bi za bravu (iako asepsolom dezinfikovanu) mogla uhvatiti i neželjena gošća. A neće se zadovoljiti da potkrati slabašnu, do zemlje poleglu, tek poneku travku, kosom koju na ramenu nosi. Sve nižući otkos za otkosom, ne ištući predah za oštrenje, i tupim će alatom u zanosu da kosi.
-- Mi, ovaj, nismo htele, ovaj, samo smo mislile...
Osujećene, vratiše se pokunjene na klupicu. Kad imaš mogućnost izbora, kapija može biti širom otvorena, a da ti ne padne na pamet kroz nju da prođeš. Ali zamandaljena kapija nužno rađa poriv da je obiješ (kad već godine ne dopuštaju da je preskočiš), ili, manjka li ti snage, bar snažno da je drmusaš, u nadi da će pred nejakim mišicama, nekim čudom, popustiti. Teško je biti zatočen, pogotovo kad voće behara, pa uzdrhti srce i čoveka stara. Žudnja za slobodom ne pomišlja da se kapija otvara i s druge strane, gde bi za bravu (iako asepsolom dezinfikovanu) mogla uhvatiti i neželjena gošća. A neće se zadovoljiti da potkrati slabašnu, do zemlje poleglu, tek poneku travku, kosom koju na ramenu nosi. Sve nižući otkos za otkosom, ne ištući predah za oštrenje, i tupim će alatom u zanosu da kosi.
Нема коментара:
Постави коментар