Rekao je jednom, ne tako davno, kad smo još svi mogli da se nasmejemo smrti (verujući da se primiče nogu pred nogu), da će i od svoje sahrane napraviti šou, rešen da ni tad ne podlegne društvenim normama i običajima. Nikad neću prežaliti što ga je bolest naglo savladala pa nije stigao da napiše poruku. Danas bi se lokalno groblje orilo od smeha. (Bio je retko duhovit čovek i verujem da su ga s one strane jedva dočekali rođaci i prijatelji, koji se sad u nekim nebeskim odajama drže za stomak od smeha.)
Umesto toga, tekle su tiho suze bližnjih... A ja sam se pod maskom blago smejuljila, sećajući se njegovih šala. I zamišljajući ga nasmejanog u onom drvenom oklopu, u kojem je njegovo telo napokon našlo spokoj. Mislila sam kako bi i sad, da može, odvalio neku foru jer nije voleo patetiku. A voleo je jednostavnost i iskrenost. Zato je njegova ćerkica danas primetila kako bi se tati najviše dopao crveni gerber koji sam donela.
Bio je skroman čovek, a topao i srdačan. Pred njim si mogao biti ogoljene duše, siguran da to ni na koji način neće zloupotrebiti. Bio je veliki humanista, spreman da pomogne i onima koje društvo marginalizuje i gubi iz vida. Popularna Romkinja iz našeg kraja, raspitujući se za njegovo stanje, onomad mi, pomalo suznih očiju, reče: - E, nije mi svejedno, majke mi, nije mi svejedno! Teško joj je padao izvestan odlazak njenog Jocka. Sa svima je bio neposredan, predusretljiv, ravnopravan...
Bio je izuzetno inteligentan čovek, s bogatim (nažalost i negativnim, između ostalog i ratnim) životnim iskustvom (to loše je možda prerano došlo na naplatu). A u duši i dalje dečak s beogradskog asfalta, spadalo, vazda spreman da sve neočekivano izvrne na šalu.
Jedno vreme, nakon njegovog oporavka od moždanog udara, drugovali smo i putujući autobusom. Celim putem do Beograda on priča svoje dogodovštine, pa se zajedno smejemo dok nas vilice ne zabole. Ne mogu svakoga slušati sat vremena, pa ni mnogo manje. Ali on je umeo tako lepo da priča, sa šarmom negdašnjeg dorćolskog mangupa, da bih danima pratila njegove avanture. Planirao je da napiše knjigu. Mnogo smo izgubili što to nije stigao. Očito nije očekivao da će smrt biti baš tako hitra i okrutna.
Pažljivo sam pratila pojanje i kazivanje sveštenika i zamišljala kako bi se Joca i sa tim sprdao, izvrtao reči na naličje, neočekivano ih premetao i spajao tako da bismo crkavali od smeha. Mogao je komotno da bude komičar, i to vrstan.
No na jedno bi zasigurno morao ćutke i setno klimnuti glavom... Život je senka i san!
Da, jurcajući za ovozemaljskim dobrima, za materijalnim, retko ko se posveti toj spoznaji. A život jeste san. Proleti, za tili čas iščili.
Joca je, može se reći, živeo punom parom. Još od detinjstva i bezazlenih nestašluka na ulicama rodnog grada... Bio je muž, i otac, i deda... Putovao, uživao... Ali malo je to. Čak i kad čovek doživi poznije godine, sve bi dao da mu je još malo zemljom hoditi. A nije se dalo... Mislite o tome sad! Razumite, oprostite, zagrliite, utešite... Možda nećete dobiti priliku da greške ispravit. Ili hoćete, kad već bude kasno. Manite se isprazne trke za materijalnim i okrenite jedinom vrednom: zajedništu i ljubavi. Pijte i veselite se jer niko od nas ne zna koliko mu je blizu zalogaj zadnji.
U donji svet, poštapajući slabo telo, Joca se odgegao ledenom stazom kroz duboki sneg. Neko vreme smo ga pratili, no slaba je podrška živih onome koji odlazi u nepoznato. Teši pomisao da je samo telo trošno i propadljivo, ali duša neuništiva. Onakav um, onakva mudrost, razumevanje, onakav humor, onakve ideje i stvaralačka energija ne mogu pod zemljom nestati. Ne znam kakav je novi oblik sve to poprimilo, ali će delom živeti u sećanju onih koji su ga poznavali i voleli.
Miodrag Pavlović kaže: "Osetite, svet je postao lakši za jedan ljudski mozak!" Postao je siromašniji za toliko, mnoogo siromašniji! Svet je izgubio jednog dobrog i umnog čoveka. I to je nenadoknadiv gubitak.
Zbogom, Joco!
Нема коментара:
Постави коментар