- E, kako to izgleda kad umreš? - upita Ignjat iznenada.
- Ko to zna! Niko se nije vratio, pa da kaže.
- Ja mislim da su na nebu zgrade i putevi i ti gore gledaš šta se radi dole na Zemlji. I možeš i Boga da sretneš...
- A kako vi zamišljate boga? Moj bog, ako postoji, on je takav da bih ga u prolazu klepila šakom po ramenima.
Ignjata je zapanjilo takvo prisno postupanje, valjda nije odobravao mešanje prizemnog i uzvišenog.
- Jedan filozof je rekao: kad bi konji i volovi imali ruke, konji bi crtali boga kao konja, volovi kao vola, svak bi ga zamišljao prema svom obličju. Tako je i moj bog šaljivdžija, kao i ja.
Pokušala sam danas Ignjatu i Staši da objasnim kako treba da misle svojom glavom, a ne da se povode za masom.
- Ne moraš ti da ljubiš ruku sveštenom licu, pogotovo u doba korone. (Fuj!) - bejah uporna da mu utuvim u glavu kako ima slobodu da postupa kako želi, a ne da sledi primer mase.
- Moram - brecao se Ignjat. - On je pop!
- To mu je posao. Popovi su ti ljudi kao i mi, i oni vole pare, vole brza kola... Bi li poljubio ruku svom dedi? (Verujem da se u sebi gadio.)
- On nije pop!
- Ne treba nikome da ljubiš ruku.
- A moram - gotovo se svađao sa mnom.
- Što moraš?
- Zato što hoću dugo da živim! (Hm, mali makijavelista.)
- Pop nije Bog, ne određuje on to - rekoh. - Uostalom, ti možeš, baš ako hoćeš (kao da on sad zna šta hoće i), s bogom da budeš povezan i bez popa, ne treba ti za to posrednik.(Kao da on sad zna šta hoće, i kao da mu uopšte sad treba Bog. Za šta, kao partner za slaganje lego kockica ili guranje valjka po pesku? Nije Ignjat mogao sve da razume, ali ja sam morala da prospem sve što mi leži na duši. Verujem, pak, da će se uticaj ovih mojih reči ispoljiti u budućnosti.)
- I ne treba da se krstite svaki put kad vidite crkvu! - nastavih.
- E treba da se krsti - bunio se Ignjat.
- Ne, to je smešno, isprazna radnja. Dovoljno je jednom kad ulaziš u crkvu i jednom kad izlaziš (ako baš hoćeš). Ne krstiš se kad kraj crkve prođeš ili je spaziš izdaleka.
Ignjat se opirao, jogunio i protivio, ali je Staša ne trepćući sve pratila.
- Ja vas učim da imate kritičko mišljenje, da mislite svojom glavom.
- Pa imam kritičko mišljenje! - brecnu se Ignjat i nasmeja me.
- Ti sad ne možeš da shvatiš baš šta ti govorim, mali si još...
- Ja mali, ja mali?! - žacnu se.
- Pa tek si prvi razred, nisi u srednjoj školi.
- Kad ti pođeš u školu - okretoh se Staši, koja je
uglavnom ćutke, ali pažljivo, pratila naš dijalog - da ideš na
građansko, a ne na veronauku.
Po načinu na koji upija moje reči gotovo sam sigurna da će tako posutpiti, ako joj odrasli ostave na volju.
- Evo da čujete nešto... Ćerka jednog mog prijatelja živi u Sloveniji i tamo sva deca idu na veronauku u crkvu, a ona nije htela. I pop je posle svoj toj deci spremio po vrećicu bombona, pa im učiteljica dala. Sva deca su dobila bombone, samo ona nije (ona će mu to možda i zaboraviti, ali ja, izgleda, neću); šta mislite, kako se ona osećala?
- Pa to su deca - odvrati Ignjat, ali nisam razumela šta je hteo da kaže.
- Zamisli da si ti bio na njenom mestu, kako bi se osećao? Svi su dobili bombone sem nje, kako se osećala tad? - upitah.
- Tužno - reče Staša, koja se zaista trudila da sve razume. - To nije lepo, Bog treba sve da voli, iako ti ne voliš (valjda njega ili veronauku).
- Bravo, pametnice! - iskreno se oduševih njenim poimanjem.
Bog treba sve jednako da voli. I to je sve što treba da znate o (pretpostavljenom) Bogu i o ljubavi.
Нема коментара:
Постави коментар