Ovo je poslednja, a, po svoj prilici i prva, slika jednog malog slatkog psića, kojem nije suđeno da živi voljen, mažen i pažen. Nije mu suđeno da živi...
U selu se pojavio prekjuče, u naše dvorište puno životinja ušunjao se juče. Pod stolicu na terasi sakrio se od pruta i upiškio od straha. Ljudi veruju da je nasilje rešenje, a nije, nikad nije. Ja sam mu se obratila ljudski, ili pre pseći,, uzela ga i spustila u dvorište.
Jutros kad sam pošla od kuće, on me, veseo i već mi odan do (bliske) smrti, ispratio do stanice. Životinje pamte dobročinstvo, osećaju prijateljstvo i uzvraćaju jednako.
I ja sam ga uslikala. Mogao je nekog silno da voli, onako kako njega nije voleo niko. Ili je mogla. Ne znam je li bio dečak ili devojčica.
Danas, dok sam bila odsutna, ovog nesrećnog psića pregazio je auto. Pod točkovima se okončalo njegovo potucanje od nemila do nedraga. Život prosto nije fer!
Нема коментара:
Постави коментар