Ajde lepo da se igramo
Poređali mi sestrići sinoć po radnom stolu lutke, kamper-autobus, saonice... i navalili da se igramo. Staša mi ponudila da biram kojoj ću princezi pozajmiti glas (i um, na nesreću... i glas, na smeh). A kako im je nedostajalo muško društvo, Ignjat je prineo Spajdermena i Kapetana Ameriku.
Ovaj drugi pojavio se s psetom. A pseto odmah kidisalo na gole nožice moje junakinje.
- Čibe, čibe! - ritala se ko besna i galamila ova.
Sestrići su se smejali. (Nisu bili sasvim iznenađeni, ne igramo se prvi put.)
- Čibe - histerisala je i zamahivala nogom ka keru ova gospođica.
- Čija je ovo džukela?- dreknu.
Ignjat i Staša najpre prsnuše u smeh, a potom pokušaše da me urazume (kad bi se moglo): - A nee tako, ajde lepo da se igramo! (Pa i igram se tako, ne razumem šta mi zameraju.)
(Po)javi se vlasnik kučeta, koji napadnutoj dami beše simpatičan (i zaboravi na oštre pseće zube).
- O kako je zgodan! - promrmlja za sebe zadovoljno, na šta se opet svi nasmejasmo.
- Kako se zoveš? - upita on.
Mileva - ona odgovori prvo što mi pade na pamet. I na to se zacerkasmo. - A kako se ti zoveš?
- Kapetan Amerika - predstavi se zgodni vlasnik nevaspitane džukele.
- Amerika? Pa šta ćeš u Nemenikuću?!
Nasmejavši se kratko, moji sestrići još jednom, na ivici živaca, zavapiše: - A nee takoo, ajde lepoo da se igramo!
Ja ne umem drugačije. Mogu da se potrudim, ali onda mi nije zabavno.
Нема коментара:
Постави коментар